Vrijeme čitanja: oko 5 minuta
Prije COVID-a mogli ste raditi, hodati, vježbati ili obavljati svakodnevne obaveze bez posebnog razmišljanja o oporavku. Sada vas iste aktivnosti iscrpljuju, puls se lakše ubrzava, a povratak ranijem tempu ne ide kako ste očekivali.
Možda ste čuli objašnjenje da ste zbog bolesti i mirovanja izgubili kondiciju. To zvuči logično: manje ste aktivni, pa biste postepenim povećavanjem aktivnosti trebali ponovo ojačati. Ali šta ako vam takvi pokušaji redovno pogoršavaju stanje?
Stručna rasprava objavljena u časopisu British Journal of Sports Medicine razmatra upravo ovu dilemu: koliko se tegobe kod Long COVID-a mogu objasniti gubitkom kondicije i šta takvo objašnjenje propušta?
Šta zapravo znači gubitak kondicije?
Medicinski termin deconditioning opisuje fiziološke promjene koje nastaju zbog smanjene aktivnosti ili dugotrajnog mirovanja. One mogu uključivati slabljenje mišića, promjene cirkulacije i smanjenu sposobnost podnošenja napora. Izraz cardiac deconditioning odnosi se na srčane prilagodbe takvoj neaktivnosti.
Ove promjene mogu doprinositi tegobama osobe koja je duže bolesna. Međutim, potrebno je razumjeti njihov odnos s bolešću.
Kod Long COVID-a bolest može prvo ograničiti aktivnost, a gubitak kondicije razviti se naknadno. Njegovo prisustvo zato ne objašnjava automatski zašto je osoba uopće postala nesposobna za raniji nivo aktivnosti.
Zašto gubitak kondicije nije dovoljno objašnjenje?
Autori rasprave upozoravaju da se svi fiziološki nalazi kod Long COVID-a ne uklapaju u objašnjenje zasnovano samo na neaktivnosti.
U istraživanjima su kod pojedinih pacijenata opisani poremećaji punjenja srca tokom opterećenja i smanjeno iskorištavanje kisika u perifernim tkivima. U nekim grupama zabilježene su i upalne ili strukturne srčane promjene.
Ovo nisu nalazi koje ima svaki pacijent s Long COVID-om. Ipak, pokazuju zašto smanjenu toleranciju napora ne treba automatski pripisati nedostatku treninga. Primjerice, nedovoljno punjenje srca prije kontrakcije nije isto što i „slab srčani mišić”. Različiti nalazi zahtijevaju različita objašnjenja i procjenu njihovog značaja za konkretnu osobu.
Šta ako mi je nakon pokušaja vraćanja kondicije još lošije?
Odgođeno i dugotrajnije pogoršanje simptoma nakon fizičke ili mentalne aktivnosti može upućivati na PEM — postegzercijsko pogoršanje simptoma. Za plan aktivnosti važno je znati koliko osoba može uraditi, ali i šta se događa poslije: koji se simptomi pojačavaju i koliko traje oporavak.
Svjetska zdravstvena organizacija prepoznaje ovaj obrazac i u preporukama za rehabilitaciju navodi očuvanje energije i pacing. Kod PEM-a nije primjeren plan koji zahtijeva unaprijed zadano povećavanje opterećenja uprkos pogoršanju.
Zato procjena PEM-a treba prethoditi preporuci o vraćanju kondicije. Aktivnost se zatim prilagođava individualnom odgovoru, uz praćenje mogućeg pogoršanja narednih dana.
Mogu li testovi mitohondrijske funkcije dati odgovor?
Mitohondrijska i endotelna disfunkcija, autoimunost i poremećaji regulacije cirkulacije istražuju se kao mogući dijelovi patofiziologije Long COVID-a. Još nije utvrđen jedan mehanizam koji objašnjava sve tegobe svih pacijenata.
Nalazi mitohondrijskih promjena postoje i u mišićnim biopsijama ljudi s Long COVID-om. Međutim, istraživačko mjerenje u određenom tkivu ne potvrđuje automatski vrijednost komercijalnog testa koji se nudi pod nazivom „procjena mitohondrijske funkcije”.
Prije takvog testiranja važno je znati šta se mjeri, koliko je rezultat pouzdan i da li može korisno promijeniti odluku o liječenju. Nalaz mogućeg mehanizma bolesti i klinički koristan test dva su odvojena koraka.
Zašto je potreban individualni plan?
Pacijenti s Long COVID-om ne dolaze s istom kombinacijom tegoba. Kod nekoga dominira PEM, kod drugoga ubrzan puls i nepodnošenje uspravnog položaja, a kod trećega poteškoće s disanjem, snom ili koncentracijom. Simptomi se mogu preklapati i mijenjati.
Zato procjena uključuje razmatranje drugih mogućih oboljenja, prepoznavanje obrazaca simptoma i, prema potrebi, uključivanje različitih specijalnosti. Njihove preporuke trebaju biti međusobno usklađene: poboljšanje jednog simptoma nema isti značaj ako istovremeno dolazi do pogoršanja drugog.
I nefarmakološke mjere trebaju imati jasnu svrhu. Primjerice, kompresija može pomoći odabranim pacijentima s ortostatskim tegobama, ali ne predstavlja terapiju za sve manifestacije Long COVID-a. Mjere se biraju prema indikaciji i podnošljivosti.
Kako znamo da određena terapija pomaže?
Samostalno isprobavanje lijeka na osnovu tuđeg iskustva razlikuje se od klinički vođenog pokušaja liječenja.
U kliničkom praćenju određujemo cilj terapije, bilježimo početno stanje i pratimo korist, neželjene efekte i svakodnevnu funkcionalnost. Razmatramo i druge promjene koje mogu zamagliti rezultat. Kada je izvedivo, terapijske promjene uvodimo tako da se njihov učinak može procijeniti.
U Immuno Centru, gdje je to moguće, praćenje simptoma dopunjujemo podacima s pacijentovih nosivih uređaja. Podatke o pulsu i aktivnosti tumačimo zajedno s opisom simptoma i oporavka. Sat pomaže u prepoznavanju obrazaca, ali samostalno ne određuje uzrok tegoba niti garantuje podnošljivost aktivnosti.
Takvo praćenje omogućava da plan ponovo procijenimo i prilagodimo konkretnoj osobi.
Kada potražiti procjenu?
Ako se nakon COVID-a teško vraćate ranijim aktivnostima, posebno ako pokušaji povećavanja opterećenja izazivaju odgođena pogoršanja, taj obrazac zaslužuje kliničku procjenu.
U Immuno Centru pristup usmjeravamo na razumijevanje vaše simptomatologije i individualno prilagođavanje plana praćenja i liječenja. Za informacije o pregledu i mogućnostima procjene možete nas kontaktirati.
Povod za tekst je stručna rasprava Charltona i saradnika objavljena u British Journal of Sports Medicine 2026. godine. Ona tumači postojeću literaturu i ne predstavlja novo kliničko ispitivanje. Tekst uključuje dodatne izvore i kliničke komentare Immuno Centra.
Izvor: