Vrijeme čitanja 7 min.
Nova ERASE LC studija donosi ohrabrujuće rezultate, ali i važna pitanja o tome kako liječiti i pratiti pacijente s Long COVID-om i malaksalošću nakon vježbanja (PEM).
Kada umor ne prolazi, a i dalje nemamo odgovore
Za osobe koje žive s Long COVID-om, svakodnevica često postaje nepredvidiva. Aktivnosti koje su nekada bile sasvim uobičajene — odlazak u prodavnicu, kraća šetnja, rad za računarom ili razgovor s prijateljima — mogu izazvati iscrpljenost koja traje satima, danima, a ponekad i duže.
Posebno je teško kada se simptomi mijenjaju, rutinski nalazi ne objašnjavaju njihovu težinu, a pokušaji povratka uobičajenim aktivnostima dovode do dodatnog pogoršanja.
Kod dijela pacijenata javlja se postegzerticijska malaksalost (PEM), odnosno pogoršanje simptoma nakon fizičkog, mentalnog, emocionalnog ili ortostatskog napora. Takvo pogoršanje može nastupiti s odgodom i nije isto što i uobičajeni umor nakon aktivnosti.
Zbog toga je jedno od najvažnijih pitanja u istraživanju Long COVID-a: može li se djelovati na biološke mehanizme koji održavaju bolest, umjesto da se liječenje ograniči na ublažavanje pojedinačnih simptoma?
Novo istraživanje antivirusnog lijeka remdesivira pokušava odgovoriti na dio tog pitanja.
Zašto se remdesivir uopće istražuje kod Long COVID-a?
Remdesivir je antivirusni lijek koji se primjenjuje intravenski i djeluje inhibicijom virusne RNA-zavisne polimeraze, enzima važnog za umnožavanje virusnog genetskog materijala.
Njegova primjena u akutnoj infekciji SARS-CoV-2 već je poznata. Međutim, Long COVID predstavlja drugačiji problem: simptomi mogu trajati mjesecima ili godinama nakon početne infekcije, kada više nema dokaza o uobičajenoj aktivnoj infekciji.
Jedna od hipoteza jeste da kod dijela pacijenata u organizmu zaostaju virusni antigeni ili virusni genetski materijal, koji bi mogli doprinositi produženoj imunološkoj aktivaciji.
Istraživanja su pronašla tragove SARS-CoV-2 u različitim tkivima nakon akutne infekcije. Ipak, prisustvo virusnog materijala nije isto što i dokaz aktivnog umnožavanja virusa, niti znači da će antivirusni lijek nužno biti koristan.
Upravo zato istraživači ispituju mogu li određene antivirusne intervencije imati mjesto u liječenju već razvijenog Long COVID-a.
Šta je pokazala ERASE LC studija?
U istraživanju An Open-Label Feasibility Study of Remdesivir in Long COVID: Results from the ERASE LC Trial, objavljenom 2026. godine u časopisu Oxford Open Immunology, ispitivana je petodnevna intravenska primjena remdesivira kod osoba s Long COVID-om.
Primarni cilj nije bio dokazati da lijek djeluje, nego utvrditi može li se ovakav terapijski protokol praktično provesti, koliko ga pacijenti mogu podnijeti i koje bi metode praćenja bile najkorisnije u budućim istraživanjima.
Ipak, istraživači su pratili i promjene simptoma, funkcionalnog kapaciteta i pojedinih fizioloških parametara.
Rezultati su privukli pažnju:
- Kod 78% učesnika s dostupnim rezultatima zabilježeno je smanjenje umora prema Fatigue Assessment Scale (FAS).
- Kod 62% zabilježeno je poboljšanje od najmanje četiri boda, što odgovara ranije definisanoj klinički značajnoj promjeni na ovoj skali.
- Prosječna udaljenost na šestominutnom testu hoda povećala se sa 408 na 468 metara.
- Zabilježena su i poboljšanja pojedinih parametara kardiopulmonalnog testiranja, uključujući prvi ventilatorni prag.
Ovi nalazi predstavljaju interesantan signal, posebno zato što se poboljšanja nisu odnosila isključivo na subjektivni doživljaj umora.
Znači li to da remdesivir liječi Long COVID?
Ne. I upravo je ova razlika važna. ERASE LC je bila otvorena studija bez kontrolne grupe. Svi učesnici znali su da primaju lijek, a istraživači nisu imali paralelnu grupu pacijenata koja bi omogućila pouzdano razdvajanje efekta terapije od prirodnog toka bolesti, placeba ili drugih faktora.
Long COVID može imati promjenjiv tok, s periodima poboljšanja i pogoršanja. Zbog toga se opažene promjene ne mogu sa sigurnošću pripisati remdesiviru.
Studija pokazuje da je terapijski pristup izvediv i da postoje signali koji opravdavaju daljnje istraživanje. Ne dokazuje da je remdesivir efikasna terapija za Long COVID.
Šta je s pacijentima koji imaju PEM ili ME/CFS?
Ovo je jedno od najvažnijih ograničenja istraživanja.
Dio pacijenata s Long COVID-om razvija kliničku sliku sličnu mijalgičnom encefalomijelitisu/sindromu hroničnog umora (ME/CFS), u kojoj PEM predstavlja centralnu karakteristiku.
Kod takvih osoba čak i relativno mali napori mogu izazvati značajno pogoršanje.
U ERASE LC studiji pacijenti s visokim rizikom od teškog PEM-a nisu uključivani u istraživanje. Među 20 osoba isključenih zbog neispunjavanja kriterija, njih 11 isključeno je upravo zbog procijenjenog rizika od ozbiljnog pogoršanja nakon fizičkog napora.
To znači da rezultati ne mogu biti jednostavno primijenjeni na osobe s teškim ME/CFS fenotipom.
Istraživači su prepoznali i dodatni problem: standardne procedure istraživanja, poput ponavljanih testova fizičkog opterećenja ili čestih dolazaka u zdravstvenu ustanovu, same po sebi mogu predstavljati značajno opterećenje.
Kod osoba s PEM-om nije dovoljno pitati koliko daleko mogu hodati ili koliko dugo mogu vježbati. Važno je pratiti i šta se dešava narednih 24–72 sata i duže nakon aktivnosti.
Kako znamo da se pacijentu stanje zaista poboljšava?
Kod kompleksnih hroničnih bolesti ne postoji uvijek jedan laboratorijski nalaz koji može pokazati koliko je pacijent bolestan ili koliko se oporavio.
To, međutim, ne znači da napredak nije moguće sistematski pratiti. U ERASE LC studiji korišteno je više standardiziranih instrumenata:
- Fatigue Assessment Scale (FAS) procjenjuje izraženost umora, dok Modified Fatigue Impact Scale (MFIS) ispituje njegov utjecaj na svakodnevno funkcionisanje.
- DePaul Symptom Questionnaire za PEM (DSQ-PEM) omogućava strukturiranu procjenu simptoma povezanih s pogoršanjem nakon napora.
Korišteni su i upitnici za kvalitet života, funkcionalni status, kognitivne poteškoće i ukupno opterećenje simptomima.
Uz njih su praćeni šestominutni test hoda, odabrani fiziološki parametri i laboratorijski biomarkeri. Pacijenti su također bilježili svakodnevne simptome putem aplikacija ili dnevnika.
Zašto je to važno?
Zato što rečenica „osjećam se malo bolje“ može biti početak kliničkog razgovora, ali ne mora biti njegov kraj. Možemo pratiti mijenja li se intenzitet umora, koliko često nastupa PEM, koliko traje oporavak nakon aktivnosti, kakav je san i povećava li se funkcionalni kapacitet bez naknadnog pogoršanja.
Standardizirani upitnici nisu zamjena za klinički pregled niti su svi jednako validirani za svaku populaciju. Njihova vrijednost je u tome što omogućavaju dosljednije praćenje različitih aspekata bolesti kroz vrijeme.
Mogu li krvne pretrage pokazati djeluje li terapija?
Istraživači su pratili i odabrane imunološke biomarkere, uključujući IL-1β, IL-4, IL-8, IL-12, IP-10 (CXCL10) i RANTES (CCL5).
Ove molekule učestvuju u različitim aspektima imunološke signalizacije i predstavljaju zanimljive istraživačke pokazatelje.
Međutim, trenutno ne postoji validiran skup ovih biomarkera kojim se može pouzdano odrediti kome će remdesivir pomoći ili potvrditi terapijski odgovor kod Long COVID-a.
Njihovo istraživanje može doprinijeti boljem razumijevanju bolesti, ali ne opravdava rutinsko naručivanje širokih citokinskih panela bez jasnog kliničkog pitanja.
Koliko je remdesivir siguran?
Remdesivir nije bezazlena terapija samo zato što je antivirusni lijek.
U ERASE LC studiji 36% učesnika imalo je neželjene događaje, dok je 31% imalo reakcije koje su istraživači povezali s terapijom.
Najčešće su prijavljivane glavobolje, mučnina, umor, simptomi nalik gripi, migrene i pojedine promjene jetrenih nalaza. Većina reakcija bila je blaga. Zabilježen je jedan ozbiljan neželjeni događaj, koji je procijenjen kao nepovezan s primijenjenim lijekom.
Ovi podaci ne znače da je terapija bez ozbiljnih rizika. Studija je bila relativno mala, trajala je kratko i uključivala odabranu populaciju.
Remdesivir trenutno nije dokazana niti rutinski preporučena terapija za već razvijeni Long COVID. Njegova eventualna primjena u toj indikaciji zahtijeva odgovarajući istraživački ili drugi strogo stručno nadzirani okvir.
Zašto je važno ne započinjati više terapija istovremeno?
Osobe koje godinama žive s iscrpljujućim simptomima razumljivo tragaju za različitim mogućnostima liječenja.
Međutim, ako se istovremeno započne nekoliko novih lijekova, suplemenata i drugih intervencija, postaje teško utvrditi šta je dovelo do promjene.
Je li došlo do poboljšanja zbog određene terapije? Prirodne oscilacije bolesti? Promjene aktivnosti ili sna? Ili kombinacije faktora?
Kod individualnog kliničkog praćenja zato je važno, kada je medicinski opravdano, unaprijed definisati ciljeve, uvoditi promjene na kontroliran način i pratiti ishode tokom dovoljno dugog perioda.
Takav pristup ne može zamijeniti randomizirano kliničko istraživanje niti dokazati uzročnost, ali može pomoći u procjeni podnošljivosti, sigurnosti i individualnog toka simptoma.
Posebno je važno da empirijske intervencije ne zamijene dokazano korisnu terapiju niti odgode obradu drugih mogućih uzroka simptoma.
Kada pacijenti učestvuju u osmišljavanju nauke
Jedna od zanimljivijih karakteristika ERASE LC studije jeste uključivanje osoba koje žive s Long COVID-om u samo planiranje i provođenje istraživanja. Ovakav pristup naziva se Patient and Public Involvement and Engagement (PPIE).
Pacijenti su pomagali istraživačima da prepoznaju praktične prepreke, prilagode procedure i smanje rizik od pogoršanja PEM-a ili izlaganja infekcijama tokom dolazaka na istraživanje.
To je posebno značajno kod bolesti kod kojih se ograničenja svakodnevnog funkcionisanja ne mogu uvijek u potpunosti razumjeti samo na osnovu laboratorijskih i fizioloških mjerenja.
Iskustvo pacijenta nije suprotnost naučnim dokazima. Ono može pomoći da istraživanja postavljaju bolja pitanja i koriste metode koje su za pacijente zaista izvedive.
Zaključak
ERASE LC studija ne daje konačan odgovor na pitanje može li remdesivir liječiti Long COVID.
Ona pokazuje da je petodnevnu intravensku terapiju moguće provesti u odabranoj grupi pacijenata, uz prihvatljivu podnošljivost u okviru istraživanja, te da su zabilježene promjene koje zaslužuju daljnje ispitivanje.
Istovremeno nas podsjeća na nešto jednako važno: kvalitet istraživanja i kliničkog praćenja ne zavisi samo od izbora terapije nego i od toga koga uključujemo, šta mjerimo i koliko pažljivo slušamo iskustva pacijenata.
Za Long COVID i ME/CFS, gdje se bolest često ne može svesti na jedan nalaz ili jedan simptom, takav pristup je posebno važan.
Šta ovakav pristup znači u Immuno Centru?
U Immuno Centru, pristup osobama s Long COVID-om, postegzerticijskom malaksalošću i kompleksnim hroničnim simptomima zasniva se na individualnoj kliničkoj procjeni i strukturiranom praćenju toka bolesti.
To podrazumijeva razumijevanje obrazaca simptoma, njihovih mogućih okidača, funkcionalnih ograničenja i reakcija na prethodne intervencije.
Standardizirani upitnici, dnevnici simptoma i praćenje svakodnevne aktivnosti mogu pomoći da se promjene sagledaju kroz vrijeme, umjesto da se procjena zasniva isključivo na utisku tokom jednog pregleda.
Posebna pažnja posvećuje se prepoznavanju PEM-a, jer intervencije koje su prihvatljive za jednog pacijenta mogu izazvati pogoršanje kod drugog.
Cilj nije ponuditi jednu terapiju za sve pacijente, nego razumjeti individualni obrazac bolesti, prepoznati medicinski opravdane mogućnosti i pratiti njihove ishode na što pouzdaniji način.
Ako živite s dugotrajnim simptomima nakon COVID-19, izraženim umorom ili pogoršanjem nakon napora, možete se obratiti Immuno Centru radi individualne kliničke procjene i planiranja daljnjeg praćenja.
Izvor: An Open-Label Feasibility Study of Remdesivir in Long COVID: Results from the ERASE LC Trial. Oxford Open Immunology, 2026. https://doi.org/10.1093/oxfimm/iqag014